CBAM već preoblikuje cijene električne energije na Zapadnom Balkanu: izvozni prihodi i bankabilnost obnovljivih izvora dolaze pod pritisak

Zapadni Balkan ulazi u novu komercijalnu realnost brže nego što su to očekivali komunalna preduzeća, trgovci i kreatori politika. CBAM više nije samo budući regulatorni mehanizam “izvan tržišnih tokova” — on već mijenja cjenovne spreadove, podsticaje za prekograničnu trgovinu, izvozne prihode i logiku ulaganja u obnovljive izvore širom Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova.

Kako CBAM mijenja vrijednost izvoza prema EU

Centralno pitanje je jednostavno, ali disruptivno: CBAM uvodi cijenu ugljenika na električnu energiju koja se uvozi u EU iz nečlanica, osim ako se ne primijeni izuzeće. Za region gdje su sistemi djelimično zasnovani na uglju i gdje interkonektori tradicionalno predstavljaju važan izvor prihoda od izvoza, mehanizam mijenja raspodjelu vrijednosti u prekograničnoj trgovini.

Kupac na strani EU može nastaviti da uvozi električnu energiju, ali cijena prilagođena trošku ugljenika smanjuje ostvarenu vrijednost za regionalnog izvoznika. U praksi, veći spreadovi više nisu samo prilika za klasičnu trgovinsku arbitražu; oni postaju način na koji tržište ugrađuje ugljenični rizik.

Rast spreadova nakon početka definitivne faze

Nakon početka CBAM-ove definitivne faze u januaru 2026, razlike u cijenama EU–Zapadni Balkan naglo su porasle. Prosječni spread porastao je na oko 30 €/MWh, dok su pojedini interkonektorski spreadovi bili još viši: Italija–Crna Gora oko 44 €/MWh; Mađarska–Srbija oko 34 €/MWh; Hrvatska–Srbija oko 27 €/MWh; Rumunija–Srbija oko 26 €/MWh; Bugarska–Srbija oko 25 €/MWh.

Na prvi pogled to bi moglo povećati atraktivnost izvoza iz regiona. Međutim, CBAM preusmjerava logiku: arbitraža postaje “karbon-prilagođena margina”, a ne čista razlika cijene električne energije.

Teret pada na proizvođače: od cijene do cash flowa

Komercijalni efekat je asimetričan. Veći dio CBAM tereta pada na proizvođače iz Zapadnog Balkana — posebno u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini — gdje se navodi da se oko 85–95% cjenovnog udara prenosi na izvozne strane. To znači da CBAM ne povećava samo trošak za EU uvoznike; on istovremeno smanjuje ostvarenu vrijednost izvoza električne energije iz regiona.

Za komunalna preduzeća i nezavisne proizvođače koji zavise od izvoza, posljedica je direktan pritisak na kvalitet prihoda. Razlog leži u metodologiji obračuna zasnovanoj na podrazumijevanim emisijama (default vrijednostima) koje odražavaju intenzitet proizvodnje električne energije iz fosilnih goriva u zemlji izvoznici.

Default emisije i “ugljenična obaveza” po MWh

U tekstu su navedene default vrijednosti emisija: 1.148 tCO₂/MWh za Bosnu i Hercegovinu; 1.041 tCO₂/MWh za Srbiju; 0.984 tCO₂/MWh za Kosovo; 0.979 tCO₂/MWh za Crnu Goru; te 0.887 tCO₂/MWh za Sjevernu Makedoniju. Uz pretpostavljenu cijenu EUA od 70 €/tCO₂, to se prevodi u približnu CBAM obavezu od oko 80 €/MWh za BiH; 73 €/MWh za Srbiju; 69 €/MWh za Kosovo i Crnu Goru; te 62 €/MWh za Sjevernu Makedoniju.

Za Srbiju se ističe da teret od oko 73 €/MWh nije marginalna korekcija: može biti veći od dnevnih spreadova koji čine izvoz komercijalno isplativim. Čak i ako je srpska struja jeftinija od mađarske, rumunske ili hrvatske, karbon-prilagođena vrijednost izvoza može biti značajno umanjena — uvodeći novu donju granicu EU cijene i novu gornju granicu izvozne dobiti.

Moguća reforma default vrijednosti: ublažavanje bez potpunog rješenja

Predložena reforma podrazumijevanih vrijednosti bi ublažila problem. Umjesto fosilno baziranog pristupa, emisije bi se računale prema prosječnom ugljeničnom intenzitetu cijele mreže. U tom scenariju Srbija bi mogla pasti sa 1.041 na oko 0.667 tCO₂/MWh (smanjenje CBAM tereta sa oko 73 €/MWh na oko 47 €/MWh), Crna Gora sa 0.979 na oko 0.414 tCO₂/MWh (oko 29 €/MWh), a Bosna i Hercegovina sa približno 80 €/MWh na oko 45 €/MWh.

Ipak, čak ni taj nivo ne bi nužno uklonio pritisak: navodi se da bi ostao dovoljno visok da utiče na izvoznu konkurentnost Srbije, smanjuje prihode i mijenja tržišnu vrijednost proizvodnje. Za Crnu Goru posebno se naglašava osjetljivost zbog hidrodominantnog sistema koji trenutna metodologija ne odražava adekvatno.

Trgovina ne staje odmah — ali margine se skupljaju

Rani tržišni podaci pokazuju nijansiran efekat: izvoz u EU ostao je relativno visok tokom januara i februara 2026., uprkos CBAM-u. Tekst kao vjerovatne razloge navodi sezonsku potražnju i hidro uslove. Zaključak je da CBAM ne prekida tokove odmah već “repricira” trgovinu — margine izvoznika opadaju.

Modeli dodatno ukazuju na strukturni pomak: oko 60% pada izvoza Zapadnog Balkana u EU i oko 70% nižih izvoznih prihoda. Spreadovi rastu za približno dodatnih 20 €/MWh, ali neto izvoz se smanjuje jer niže isporuke nisu potpuno kompenzirane višim cijenama.

Obnovljivi izvori pod dvostrukim pritiskom

Posljedice po obnovljive izvore energije posebno su naglašene. Tekst navodi da CBAM može smanjiti veleprodajne cijene u regionu za približno 15–20 €/MWh, čime se umanjuje vrijednost obnovljive proizvodnje i povećava neizvjesnost prihoda.

Zbog toga nastaje kontradikcija: CBAM treba da podstakne dekarbonizaciju, ali ako istovremeno snižava tržišne cijene može oslabiti investicioni slučaj novih vjetro- i solar-projekata.

Šta to znači za finansiranje projekata: “struja + dokaz”

Za Srbiju to znači da bankabilnost OIE projekata mora biti redefinisana. Merchant projekti izloženi nižim cijenama i većoj volatilnosti postaju rizičniji; feed-in premium modeli mogu zahtijevati veće podsticaje; a corporate PPA ugovori dobijaju veći značaj — posebno sa industrijskim kupcima koji traže dokumentovanu niskougljeničnu električnu energiju.

U tekstu se uvodi koncept “struja + dokaz”: projekat postaje bankabilniji ako prodaje ne samo energiju već i evidencioni proizvod relevantan za CBAM. To uključuje SCADA podatke, obračunska mjerenja te niz dokaza poput PPC-a i grid-code dokumentacije/EMS potvrda/GO dokumentacije kao i ugovornih klauzula o razmjeni podataka.

Povezivanje tržišta nije dovoljno bez ekvivalentne politike ugljenika

Pitanje tržišnog povezivanja također je predstavljeno kao ključno: samo market coupling ne uklanja CBAM mehanizam. Za primjenu izuzeća potrebna je implementacija ekvivalentne cijene ugljenika do 2030., što znači uvođenje sistema sličnog EU ETS-u. Bez toga CBAM ostaje primijenjen.

Tekst ocjenjuje da je politički teško postići takav pomak jer uvođenje cijene ugljenika povećava domaće troškove zemalja koje još koriste ugalj — ali odlaganje istovremeno znači gubitak izvozne vrijednosti. Zato se zagovara fazni pristup.

Zaključak: test energetskog modela već traje

Za banke i investitore analiza više ne može ostati ograničena na CAPEX, yield ili DSCR: potrebno je procijeniti opstajanje projekta u “CBAM iskrivljenom” tržištu, postojanje PPA ugovora s industrijom te sposobnost projekta da obezbijedi audit-ready podatke uz stabilnost prihodnog modela.

Za industriju CBAM stvara dvostruki efekat: domaće cijene mogu pasti, dok izvozni lanci zahtijevaju dokaz o ugljeničkom porijeklu struje — pa se tržište dijeli na obični MWh i “karbon-odbranjive” MWh.

Konačno, zaključuje se da je Zapadni Balkan već stupio u period kada električna energija neće biti vrednovana samo kroz MWh već kroz ugljenični trošak, pristup tržištu i dokaz o porijeklu emisija — a kašnjenje s politikom ugljenika smanjuje izvoz i investicije u OIE dok prebrza tranzicija može izazvati šok za industriju.